Utihnula su srca, utihnule su duše … razboljelo se tijelo

Sve češće slušam o autoimunim bolestima, a doživjela sam ih u neposrednoj blizini. Mrvicu  na vlastitoj koži. Neke priče imaju sretan, neke tužan završetak. Možda će se netko prepoznati u mojoj priči, a možda će i poslužiti kao sitna potpora ili nada.

Prije tri godine dovela sam se u situaciju da mi je doktorica na sistematskom rekla: početak hashimota … Nisam se začudila s obzirom na to kako sam živjela. Kao luđakinja. Malo spavala, radila nekoliko različitih poslova, neredovito jela – čak sam bila gladna jer nisam htjela jesti gluposti koje se na svakom uglu prodaju, a za otići na plac i za kuhanje nisam baš imala vremena – tj. nisam si ga uzela.

U to vrijeme i otac se razbolio od malignog karcinoma. Znači da me djelomice život stavio pod pritisak, a ostalo sam si sama priskrbila.

Osjetila sam lupanje srca i pritisak u tijelu, gutala sam knedle. Nisam mogla duboko udahnuti zbog stegnutih mišića u abdomenu … a ja se kao bavim yogom i meditacijom! Sanjala sam da sam imala moždani udar – ujutro se probudila s podljevom ispod lijevog oka.

Kad mi je doktorica rekla što je u pitanju, razmišljala sam kako je tek onima koji nisu na početku nego usred takve dijagnoze?! Nisam se javila liječniku da mi da „pilule da bi mi bilo bolje“ nego sam donijela odluku promjene … Uostalom, znala sam kako je došlo do takve situacije. Bio je zadnji trenutak da nešto učinim.

Usporila sam, počela obraćati pažnju na redovitu prehranu tj. da si uzmem vremena otići na plac i skuhati ručak kao što sam to nekad radila. Dozvolila sam si predah, brinula o sebi, nisam se više dizala u pet, sjedila sam u miru sama sa sobom bez meditacije – sve to mi je bilo strašno teško jer sam se odvikla mira i osjećala sam konstantnu struju u sebi. Svjesno sam ukinula jedan večernji termin yoge i odlučila da ne moram biti svugdje i raditi sve.

Ublažila sam svoju svakodnevnu praksu Kundalini yoge. Nisam više birala najizazovnije kriye i abnormalno duga vremena prakticiranja. Prakticirala sam svjesnije, nježnije, kraće.

Uspjela sam zaustaviti propadanje. Lupanje srca je prvo prestalo. Gutanje knedli je potrajalo najduže. Promatrala sam svoju sposobnost disanja. I to sam dovela u red, ali trajalo je.

Upisala sam edukaciju za Kundalini yogu u terapijske svrhe koja uključuje i modul o „hladnoj depresiji“ (stanje kada više ne osjećaš sebe) – bolest našeg doba. Shvatila sam da sam samu sebe dovela upravo u stanje „hladne depresije“. Otupjeli su osjećaji, postala sam stroj, a istovremeno sam bila uvjerena kako sam uspješna jer sam se raspršila na sve strane i radila puuuno toga.

Oporavak se nastavljao, a oporavljao se i moj otac. On je odbio kemoterapiju jer operacija nije bila moguća, a izgledi same kemoterapije mali. Odlučio se za određenu prehranu, refleksoterapiju, frekvencijsku terapiju (koju je zbog stentova za srce nažalost morao prekinuti). Proveli smo i terapiju kanabisom. Živio je vrlo dobro i kvalitetno uz podršku cijele obitelji do trenutka opuštanja tj. do trenutka kada mu je bilo bolje.

Prvo je proširio prehranu, prekinuo refleksoterapiju, nije više želio uzimati kanabis. Krenula je spirala prema dolje i išlo je vrlo brzo. Bili smo s njim, umro je kod kuće godinu i pol dana nakon dijagnoze. Liječnici su se čudili koliko je dugo živio s obzirom na dijagnozu koja je glasila: mezoteliom. Prevodila sam knjigu za oca u kojoj je opisano kako čovjek živi već 20 godina s mezoteliomom (Paul Kraus: Preživjeti mezoteliom i druge vrste karcinoma). Ja sam vjerovala da je moguće i još vjerujem.

Poprilično me iscrpila očeva bolest i pogodila me njegova smrt. Bez obzira što smo bili kao pas i mačka, bili smo vezani. Prvi put sam svjedočila nečijem odlasku, posljednjem dahu i shvatila koliko nas malo dijeli od prijelaza u drugi svijet koji je toliko blizu.

I dalje sam samu sebe polako dovodila u red. Cijeli oporavak je trajao otprilike dvije godine. Zaboravila sam hashimoto. Nakon očeve smrti i nekih neprocesuiranih životnih situacija počela sam osjećati što znači imati „slomljeno srce“. Nisam više bila u stanju plesati – a obožavala sam ples. Bilo mi je teško pjevati – onako iz srca i duše, a obožavala sam pjesmu.

U snovima sam lutala i odlazila u kojekakve tmurne svjetove. Iskustva kakva nikada nisam imala. Mijenjala sam položaj glave, kreveta, izvodila bijesne gliste. Turobni, ružni snovi nisu prestajali. Valjda je to bila neka vrsta posttraumatskog poremećaja. Nije mi uopće bitno to stanje nazvati stručnim imenom. Radilo se naprosto o slomljenom srcu.

Valjalo je iscijeliti srce i dušu. Trudila sam se, silom pjevala i plesala kada se pružila prilika i kada nije, bilo je teško. Svakakve slike i misli su mi se motale po glavi. Nisam išla liječniku niti u ljekarnu, nisam tražila pilule za sretnije i bolje snove, antidepresive.

Pokušavala sam uspostaviti ritam života u sebi i oko sebe. Neki su me ljudi užasno živcirali. Micala sam se od njih. Imala sam potrebu puno se kretati, odlazila sam u prirodu, družila se s ljudima koji su mi odgovarali – i naravno moja svakodnevna praksa: Kundalini yoga i meditacija što je i dalje stup mog života.

Vratila sam se. Dobro i duboko spavam, ne sanjam više ružne snove. Možda ponekad. Zapjevala sam, zaplesala.

Taman sam se izvukla kad sam saznala da se razboljela draga sestrična. Autoimuna bolest. Stanje se rapidno pogoršavalo. Umrla je u samo dva i pol mjeseca. Umrla je u bolnici. Dobivala je snažnu terapiju. Krvna slika bila je sve bolja, a fizičko stanje lošije, pacijentica umrla.

I drugi put sam svjedočila kretanju spirale prema dolje. Došlo je do zatvorenog kruga iz kojeg je bilo teško izaći. Čovjek se suoči s nepoznatim i izgubi.

Teško je izaći kad se stvore okolnosti koje te vuku prema dnu. Teško je održati status quo. Treba uložiti goleme napore u održavanje postojećeg stanja. Tek kad je stanje koliko toliko stabilno, moguće je postepeno dizanje. Oporavak traje dva do tri puta toliko koliko traje razvoj samog stanja neravnoteže. U svakom oporavku imamo uspone i padove i nikad nije linearan.

Važno je krenuti na vrijeme, slušati svoju intuiciju, svoje tijelo. Tako je učinila moja dugogodišnja prijateljica koja je također primila dijagnozu autoimune bolesti i osjetila da joj lijekovi koje je primala u bolnici škode. Kad je izašla iz bolnice, sama je krenula smanjivati dozu lijeka sve dok se u potpunosti nije skinula s terapije. Njezin zaključak je bio: s lijekovima mi nije bolje, samo lošije! Shvatila sam što je dovelo do tog stanja i radim svjesno na promjeni. Nije lako, ali borim se!

Teško je preuzeti odgovornost za sebe, a pogotovo kada nismo naučili brinuti za sebe i suočiti se s istinom. Svi smo skloni zanemariti prve signale koje nam tijelo šalje i nastavljamo kao da ništa nije dok se ne dovedemo u stanje iz kojeg nekada nema povratka. Ima i situacija kada te život lupi i u trenu se sve promijeni oko tebe i čini ti se da nema pomoći.

Najvažnije je: ne odustati. Meni osobno najviše je pomogla Kundalini praksa jer me je uvijek vraćala na put smisla, radosti i spokoja usred tamnih oblaka beznađa.

Ako nismo stabilni u mislima, a rijetki jesu, teško je izdržati pritisak života koji se sruči odjedanput na tebe ili u malim dozama.

Otkako se bavim Kundalini yogom uvijek volim čitati i meditirati na određene citate Yogi Bhajana.

Na pitanje „Zašto ljudi koji su se razboljeli prekidaju s nečim što im pomaže i vraćaju se starom načinu života?“ Yogi Bhajan je odgovorio: „To je mentalni mentalitet bolesti“. Radi se o stečenim navikama koje su duboko usađene u tjelesni sustav, a često ni ne slutimo odakle nam. Ovisnici smo o poznatome, vezujemo se. A kada toga više nema, izgubljeni smo.

No, ne ovisi sve samo o nama samima. Duša je od Boga. Duša je stalna, a fizičko trajanje ograničeno. Kada duša i srce utihnu, što ostaje?

Najsnažniju utjehu i izazov pronašla sam u konstantnom traganju i pronalaženju svoje duše – uvijek iznova. Pojavi se na tren, stopim se s njom i osjećam kako me smiruje. Ne mogu održati konstantu povezanost, ali ne odustajem od povratka duši.

Kad biramo smjer on naposljetku određuje naše živote …

Tekst: Sat Amrit – Cornelia Džepina-Burić

ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome čovjek sebe veže
kada bira sebi put

https://www.youtube.com/watch?v=0UjshO2Qew4